Romanetto buffo Ludwiga Bauera iz 2001.
Prevoditelj poezije i barski pijanist Emerik Haller glavni je protagonist Bauerova romana. Barbarin je očuh s čijom je majkom, balerinom Nastjom, stupio u brak ne bi li je lišio društvene sramote kakva se pridaje ženama koje ostanu trudne. Sada, dvadesetak godina kasnije, svjestan je ironije vlastita života i željan kraja. S metalnom cijevi pištolja u ustima shvaća kako je nespreman umrijeti i daje samome sebi drugu šansu za život. U nizu vanbračnih afera, pijanstava, epizoda u ludnici i barskih priča, upoznaje Renatu, mladu urednicu koja će njegovim prijevodima poezije dati novu priliku.
Bauer će situaciju u kojoj Emerik ne može pronaći posao zbog vlastita političkog nesvrstavanja prikazati i poluautobiografski. U tom će nesvrstavanju pisac ponekad umetnuti i sebe sama pa će Emerik i njegova Renata tako raspravljati o Bauerovim izdanim djelima u Sarajevu, a posebno o slojevitosti i hermetičnosti “Partiture za čarobnu frulu”.
Nakon niza neuobičajenih situacija, Nastjinih odlazaka i povrataka te Barbarina psihotičnog sloma, romantični će antijunak Emerik kroz pisma Renati otkrivati svijet u kojem živi, emocije i viđenja poezije. Njegova ljubav prema Renati raste svakim danom, uokvirena burnim događajima njegova života i posve neuobičajenim situacijama. Ipak, njihova će veza biti moguća tek onoga trenutka kada Nastja zatraži razvod, ali samo kako bi se čim prije udala za njegova nekadašnjeg prijatelja Dadu, sada svrstanog domoljuba. U toj parodiji događaja koje Bauer živopisno, ali sasvim intelektualno opisuje, čitatelj će pronaći i samog autora, ali i nesretnoga Emerika.
Bauer će svojem glavnom liku Emeriku dati ulogu pripovjedača koji će nas voditi tijekom romana. Roman žanrovski možda i može spadati pod satiru, ali romantična narav glavnog antijunaka Emerika daje naslutiti kako je iza svega jedna ljubavna priča sa sretnim završetkom. Autor će u pojedinim dijelovima teksta dati naglasak i poeziji i prozi, a poglavito kroz stilski naglašena Emerikova pisma Renati u kojima glavni junak pomalo werterovski iskazuje svoju sudbinu. Ipak će on, Emerik, nadići nesreću i pronaći svoj kutak pod suncem, što autor i pokazuje na samom kraju romana.
Ironiju i parodiju, kako na situaciju u zemlji tako i na sama sebe kao pisca, Bauer će koristiti nekad u pravoj mjeri a ponekad i s viškom – osobito kada na samom kraju romana Emerikova majka zatraži njegovu ruku za jadnu i ostavljenu, trudnu polusestru Teu koju bi svakako valjalo čim prije udati.
Biblioteka KLIN 