Pa tko vam je kriv da ste mali

3. veljače 2014.

Obično pišem različite blogove za hrvatske i nizozemske web stranice. Čitateljstvo je različito, KLINova uloga također. Ovaj puta se međutim radi o aktualnoj temi u obje zemlje. Možda vam bude od koristi. Radi se o natječaju za EU potporu za književne prijevode Creative Europe Programme (2014-2020) koji u teoriji puno obećava, a ništa ne daje ako ste mali izdavač kao što sam ja. 

Mali izdavač znači da sam jedini stalni namještenik firme i da usko surađujem s drugim malim poduzetnicima: nekoliko izdavačkih kuća i tiskara, honorarnim urednicima, korektorima, lektorima, savjetnicima, ilustratorima, administrativnim pomagačima, knjižarama, reklamnim uredima, kreativcima, PR agentima itd itd, ovisno o potrebi. Plaćam račune po dogovoru i porez po zakonu, prijavljena sam u trgovačkoj komori i aktivna u nekoliko strukovnih udruženja, obrađujem tržište najbolje što mogu. I da ne zaboravim glavno: prevodim i izdajem knjige. Međutim, nemam stalnih namještenika, stalnih prihoda niti statuta poduzeća. U ovom zadnjem grmu formalno leži zec.

Možda se pitate što mi treba EU potpora za koju svi koji su joj se ikada približili znaju da ždere vremena, napora i strpljenja. Pa, dobro bi mi došla da profesionaliziram KLIN, možda namjestim par ljudi, pokrenem jaču ili barem uspješniju reklamnu kampanju, prijeđem kritičnu granicu mogućnosti investiranja, poslovno preživim ekonomsku krizu, proširim fond i poslove prijevoda i izdavanja… dug je put do bolje promidžbe hrvatske književnosti u Nizozemskoj. A za to su, konačno, potpore kao što je ova. I stoga se ne žalim unaprijed koliko vremena treba za prijavu, odnosno za zamkovite procedure kroz koje vrebaju.

Prijava je ove godine djelomično obnovljena, pa tako naravno i uputstva za hrabre. Nisu ih iznova napisali, razumljivo, briselski birokrati su konačno ipak ljudi kojima beskonačna ponavljanja -prijavnica ih je prepuna- isto tako idu na živce kao i meni. Ali su u prepravkama tu i tamo šlampasti, pa u kilometarskim dokumentima zaostane pokoji stari pasus koji više ne vrijedi. Nije ni to sad katastrofa, ispravak se uvijek može sakriti malo dalje u dokumentu, tamo gdje ga nitko više ne očekuje. Zgodna zabava za izdržljive ispunjače.

Kao savjesni poduzetnik malog tipa, znači puno radim sama, time sam se već pohvalila, imam naravno svu potrebnu dokumentaciju o firmi pri pruci. Na što bi inače trošila vrijeme ako ne na preslagivanje hrpa papira? Slijedeći korak je ne dati se obeshrabriti opsegom, duljinom i nepreglednošću stalno rastućeg prijavnog formulara za kojeg se ove godine prvo unaprijed trebalo prijaviti. Na ime firme tako da sad imam samo moju, osobnu prijavnicu! Nije doduše bilo jednostavno prebaciti je na kompjuter, ali uz malo sreće, dosta vremena i uz pomoć Your contact in your country osoblja je nakon nekoliko pokušaja uspjelo. Neću sad gnjaviti s detaljima tog telefonskog razgovora u kojem je prvo pitanje dotičnog zaposlenog bilo otkud sam smogla njegov telefonski broj. Nikad čuo za Creative Europe Desks, on tamo tek tjedan dana radi. Sreća da me je uputio na kolegu koji je srećom bio prisutan, nije uvijek, te da sam konačno mogla početi s prijavljivanjem.

Slijedeće otkriće je da se kroz taj formular ne može listati bez da se zaradi vrtoglavicu. Stranice preskaču u skokovima od tri ili četiri, prema naprijed i onda opet natrag, da bi se akrobatika na koncu zaustavila na nekom nepoznatom mjestu, u dijelu teksta koji mi ne treba. Ali veselje da se slika konačno smirila natkriljuje sve ostalo. Ipak pomislim da se radi o tajnoj politici obeshrabrivanja. Jednom drugom prilikom sam naime čula žalbu da im stižu same prijavnice, tolike prijavnice, za poluditi! U međuvremenu je prvi dan posla prijavljivanja prošao. Još nisam sasvim zaglibila u procedure niti uložila pretjerano puno vremena u sve. Da stanem dok su gubitci još sitni? Naime, iz svega što čitam na web stranicama ec.europa.eu odjekuje iz pozadine zlokobno i podlo: ovo nije za male izdavače. Ali, nigdje to ne piše jasno niti doslovno, a ja sam ipak neka vrsta optimista, vjerujem u ravnopravnost, u dobro u ljudima i u svrhovitost struktura i institucija. Osim toga se ne dam brzo obeshrabriti, naprotiv, pa tako niti sada.

Užasno dosadan posao, usprkos pristojnoj motivaciji. Priznajem, nekada je korisno promisliti o tekućim poslovima, aktualizirati izvješće o aktivnostima tokom godina, tu i tamo izoštriti marketinški plan, kritički pročitati vlastiti strateški plan, obnoviti biografiju i tome slično. Da, da, sve sam te dokumente priredila, usprkos tome što mi se čini dosta blesavo imati ih ispisane za firmu opsega moje. Tim više što mi niti ove godine neće pomoći, ustanovim nakon pedesetak sati rada na prijavi. Do tada sam naravno ispunila sve bitne dijelove, uključivši i proračun i predala prijavu elektronski. Osim averzije iz već spomenutih razloga i tog muklog osjećaja da opet radim uzalud, je sve ipak izgledalo u redu. Pripremam dakle poštansku pošiljku koja ja, naravno, znatno opsežnija. Traže naime i primjerke knjiga i … statute firme. Statute?

U Nizozemskoj ima oko 800.000 firmi veličine moje koje sasvim legalno, mnoge čak i uredno i pouzdano, posluju bez statuta. Ali upute za sastavljanje pošiljke su neumoljive: Please note that failure to include any of these documents makes your application ineligible. No exceptions will be granted. Masno otisnuta slova su skrivena u Dijelu 2 pod II/11. Do tada ih nisam vidjela.

Europske potpore nisu za male firme, toliko je jasno. Sad mi je odjednom i jasno zašto mi je zahtjev pred dvije godine odbijen kao ineligible. Tada mi nikako nije bilo jasno, tim više što je odgovor na moju žalbu sadržavao identični tekst kao i objava odbijanja, niti slova objašnjenja. A Creative Europe desks, kako se ove godine zovu, ranije su naravno imali drugi naziv, su mi svojedobno samo savjetovali da se okanim molbe jer nisam bila na višednevnoj radionici Kako ispuniti prijavnicu. ‘A otkud bih našla vremena za još i to,’ oteo mi se uzdah. S druge strane samo nadmoćna šutnja. Nakon mojeg daljnjeg navaljivanja pomoću nekoliko ciljanih pitanja sam još čula da mi je bolje odustati jer mi je firma pre mala za ovu potporu. Dobro, priznajem, manja od jedne osobe ne može niti biti, ali otkud im točno taj kriterij? Na kojoj stranici kojeg dokumenta ga mogu naći? Kašljucanje na drugoj strani. Nigdje, znači. Slijedeći argument helpdeska, taj da ne zadovoljavam jer imam namjeru zarade preko KLINa, je bilo lako parirati. Pitala sam ih da li stvarno misle da velike izdavačke kuće namjerno posluju s gubitkom, samo da bi kao non-profit glatko prošle prijavu. Na ovo nisu imali odgovora. Nažalost su par tjedana kasnije dobili za pravo. Moja molba je odbijena bez pardona i daljnje analize. Ineligible. Da se ne gnjave s daljnjim čitanjem i da me se što brže riješe.

Pratite me još? Nisam stigla niti do polovice popisa. Ali prestajem, bolje je za moral svih koji čitaju. Možda se upravo koprcate u ispunjavanju prijavnice i možda imate bolje izglede za uspjeh. Poznato je, naime, da nekima i uspije dobiti potporu. Ne doduše među malim firmama, ali tko nam je kriv da smo mali.

Za kraj: ne volim rogoboriti protiv EU jer sam njen uvjereni zagovornik. Ali ovo sistematsko oštećivanje i zanemarivanje malih poduzeća od strane Europske Komisije je znak krajnje, sramotne zaostalosti. Ne moje, da se razumijemo, moje knjige izlaze i dalje će izlaziti. Creative Europe Programme je istovremeno simbol i objašnjenje rastuće nepopularnosti Europe.