Kako započeti s predstavljanjem?

Čini mi se kako je upravo od svih tema najteže pisati o sebi samom. Možda je to nedostatak egocentrizma ili sebeljublja, no čini mi se da je neugodnost najveći razlog. Onda kada te netko pita da se predstaviš ni ne znaš kako bi započeo, što bi spomenuo ili izostavio i kako bi se opisao.

Pa budući da sam vanjska suradnica KLIN-a već par mjeseci došlo je i to vrijeme da se predstavim. Ili su nas barem tako učili od malih nogu. U mojim očima nema mnogo toga sočnog i zanimljivog što bih čitatelju/ici mogla ponuditi, ili barem tek očekujem neke velike životne pustolovine koje se trebaju dogoditi. Neke koje su se zbile u posljednjih godinu dvije dovele su me do mojeg poznanstva sa Sanjom Kregar, osnivačicom KLIN-a.

Dijana

Pa krenimo. Rođena sam 1988. godine u Banja Luci u BiH. Četvrta sam od pet kćerki koje moji roditelji imaju i iznimno sam sretna što imam toliko najboljih prijateljica. 1992. godine smo zbog ratnih okolnosti preselili u Hrvatsku, točnije u Novi Vinodolski, mali gradić na moru. Unatoč ratnim okolnostima moje djetinjstvo je bilo zaista prekrasno: ispunjeno smijehom, igrom i dječjom radoznalošću. Kada bih morala reći koja je moja najdraža uspomena iz djetinjstva vjerojatno ne bih mogla spomenuti samo jednu jer toliko ih je lijepih bilo. Zaista smo bili sretna djeca.

Tinejđerski san

Osnovnu sam školu pohađala u Novom Vinodolskom a srednju hotelijersko – turističku u Crikvenici. Razlog tome je bio moj tinejđerski san – da kupim jedan dobar Harley Davidson, naučim strane jezike i putujem svijetom. Naučila sam neke strane jezike i prošla sam tek jedan mali dio svijeta, a motori me više ne zanimaju toliko.

Kada živite u turističkoj zemlji sasvim je logično da ćete nakon hotelijersko turističkog smjera krenuti na hotelijerski fakultet. No, ja sam imala neke druge ideje i velika mi je želja bila upisati Kulturalne studije, što i jesam.

Studirala sam u Rijeci i putovala svaki dan sat vremena u jednom i sat u drugom smjeru, zapamtila imena svih šofera autobusa i vjerojatno upamtila sve pjesme koje su se tada puštale na radiju. Za razliku od srednje škole gdje je moj prosjek sličio sportskoj prognozi, ocjene na fakultetu su bile mnogo bolje – jer je sve ono što smo učili bilo izuzetno zanimljivo i inspirativno.

Screen Shot 2016-05-11 at 10.55.04

Po završetku fakulteta, moj suprug (tada još nismo bili u braku) i ja smo se preselili u Rovinj i pokrenuli svoj mali posao. Oboje smo voljeli knjige i dobru hranu te nam se činilo da će ideja knjižare posvećene samo gastronomiji biti odlična. I doista je bilo tako. Smještena u starom dijelu grada, gastro-knjižara Fritula je bila naš osobni projekt, mjesto gdje smo se okupljali s prijateljima, poznanicima, gastroljupcima. Tri smo godine vrlo dobro poslovali, iako uglavnom ljeti jer je Rovinj zimi doista pusto mjesto.

Budući da život često ide neobičnim stazama nismo ni slutili da ćemo se jednog dana pronaći u Nizozemskoj. Moj je suprug uspio upisati još jedan magisterij te nam se ideja da godinu dana provedemo izvan Hrvatske činila sjajnom i pomalo zastrašujućom.

Nova avantura

IMG_9814I tako smo u jesen 2014. krenuli na jednu novu avanturu. Nova zemlja, novi jezik i posve nepoznati ljudi – te nas dvoje sami u svemu tome. Tih je godinu dana za mene značilo istraživanje Amsterdama, Haarlema i svih drugih ljepota Nizozemske. Volontirala sam nekoliko mjeseci u jednoj galeriji u Amsterdamu, pokušavala pronaći posao u struci – što nije nikako lako, i uživala u divnim vožnjama biciklom. Zaista jedno predivno iskustvo – i jedino što ti zapravo nedostaje su prijatelji i obitelj. Suradnja s KLIN-om je slučajni susret koji se dogodio prije nekoliko mjeseci, kada nismo znali hoćemo li ostati na dulje u Nizozemskoj ili ne. Neki susreti i poznanstva kao da se moraju dogoditi. Tako sam počela pisati blogove, istraživati tržište te pisati i pripremati projekte na kojima KLIN može konkurirati. Projekti su uvijek nov način istraživanja potencijalnih resursa za svaku granu kulturne industrije a moj je zadatak da to istražim što bolje.

Čudni su životni putevi u svakom smislu te riječi – a najčudnije je kada po prvi put nakon duljeg vremena sjedite na kavi u srcu Amsterdama s nekim nepoznatim i govorite hrvatski umjesto engleskog ili nizozemskog.

Sada smo u Hrvatskoj i ne znam kamo će nas život odvesti. Svaki dan donese nešto novo i postoji neka neopisiva privlačnost u tom neznanju. Izgleda da se jednostavno moramo strpiti i vidjeti sami.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s